Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (12 page)

BOOK: Roman o Londonu 1
5.78Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Rjepnin se trže: zar će i oni tako da zaneme?

Predomislio se i odustaje od posete Komitetu. Koga da moli? Oni su godinama imali, mnogo prijatelja, među ruskim emigrantima, koji su se našli u Londonu, posle prvog, svetskog rata, oko takozvanog Oslobodilačkog komiteta, oko člana Dume, Šulgina(
75
), oko princa Volkonskog(
76
), ali ko zna, gde su sada? Imali su prijatelja i među Englezima, ali, onako, kako im je opadao račun u banci, novac, koji su bili doneli sa sobom iz Portugala, tako je opadao i broj njihovih, engleskih poznanika, i pozivnica.

Sam, ostao sam, u toj zavejanoj kući, Rjepnin nema to jutro volje, ni da se obuče i ode do mesara, pekara i piljara. Bio se vratio do postelje i legao da se još malo odmori. Mrmljao je: »Otišla je bez poljupca.«

Nekad su imali pozivnice i iz Dvora. Zatim su im se javljali, godinama, i nekoliko generala, pa i mnogo ruskih i engleskih oficira. Nađi su se javljale i Engleskinje, koje je poznavala. Posle se javljao samo Ordinski. Zatim, samo mesar, pekar i piljar. Pa je i to prestalo. Ni oni se nisu javljali više.

Ležeći na postelji, odlažući trenutak polaska u London, kuda je tog dana imao da ode, u policiju, radi obnove ličnih karata, Rjepnin je pokušao da, u mislima, zatvorenim očima, prati svoju ženu, koja je otišla tog dana bez poljupca, valjda sa svojim lutkama, sa svojim kutijama? U mislima, on je vidi, kako je sišla do stanice busa, kako je stigla na stanicu, metroa i kako se vozi, pod zemljom, do Londona. Do stanice gde izlazi iz podzemlja. U svom dremežu, međutim, Rjepnin se varao, prateći svoju ženu, koja je bila otišla u London, prvi put bez poljupca pri odlasku. Ona nije izišla na stanici gde je mislio da će izići iz podzemlja, a nije bila ponela ni svoje kutije, sa lutkama. Izašla je na sasvim drugoj stanici. Na stanici koja se zove
»Mary le Bone
«, — ko zna zašto. A čije ime London izgovara: »Meliboun«(
77
). Čovek nema moć, ni u mislima, ni u priviđenju, da prati pogledom one, koje voli, a za koje bi čak i život dao.

Rjepnin je prosto bio na postelji, ponova zaspao.

Njegova žena je, međutim, izišla, iz podzemlja, — pred tu stanicu, i pomalo zbunjena, zastala, pored jednog stuba, očekujući taksi, kojem je dala znak rukom da pride. U ofucanim čizmicama, u kaputu od lepog krzna, sivog, pripijenog uz telo, sa isto takvom kapom na glavi, ta zrela žena bila je, već na prvom koraku, u metežu saobraćaja, ipak, upadljivo ljupka pojava. Pošto se u Engleskoj, zimi, — iako su zime inače blage, — nose ogromne rukavice od krzna, ličila je na neku mačku, ili tigricu, na pozornici, iz neke engleske, dečije, zimske bajke. Međutim, izbliza, na njenom licu i u njenim očima, nije bilo, ni traga, neke mačke, lisice, tigrice. Imala je mio osmeh. U prvi mah, svojom plavom kosom, visinom, ružičastom kožom lica, sećala je na Engleskinju, a tek izbliza, naročito ženama, ličila je na strankinju. Nije imala, ni koščatost Engleskinja, ni aljkavost Londonki, takozvanog, srednjeg, staleža, ni njihov, smeten, način poziva šofera, sa uzvikom, glasnim: »Teksi«, — kao da zovu sto taksija.

Sa osmehom je rekla, tiho, ime bolnice, do koje je želela da je odvezu. Bilo je isto kao i ime stanice. Nije bila daleko.

Lice joj je porumenelo od hladnoće, a oči ostale blage, zelene, upadljive i neobične. Duguljaste. Pod dugim, zlatnim obrvama, i dugim, zlatnim, trepavicama. Iako zelenih očiju, ima, i u Engleskoj, i u Škotskoj, ali mnogo ređe, nego u Irskoj, — šofer je osetio odmah da ima posla sa strankinjom. Da bi se pokazao ljubazan, otvarao je lagano, nauznak, rukom, sa svog sedišta, vrata svojih kola, a pri tom glasno, uzviknuo:
Thank you.«
(Bila mu se dopala.)

Kad je ulazila u staru sandučaru, morala je da zadigne bundu do kolena, pa je bila otkrila, svoju lepu nogu i kolena. Jedan prodavac novina, koji je stajao kraj vrata stanice, kroz koja je bila prošla, zviznu. Taj zvižduk, — kod prostog sveta u Londonu, — najviši je znak divljenja, pri prolazu drugog, lepšeg pola. Šofer se osmehnu bezobrazniku, a pogleda bolje, u ogledalcu iznad glave onu, koju vozi. Ponovio je ime bolnice i krenuo, u karavanu taksija koji su se razilazili.

Bio se raspoložio. Postoji radost u čoveku, svakom, kad sretne takvu ženu. Kalfe mesara u predgrađu Mil Hil, zvale su njenog muža: »Kozak«. A nju: »Naša poljska sirena.«
»Our Polish Mermaid.«
Ona to nije znala. Nije znala ni šta taj zvižduk znači. Njene su oči ostale blage i nasmejane, samo zato, što je osetila, da joj je šofer naklonjen, i da će je odvesti do bolnice, koja, — gde je, — nije znala. Tek posle, njene oči, koje su bile vedre, i nosile u sebi neko ogledalo dobrote, i mira, postale su tvrde, tamne, — boje smaragda, — sa velikim, tamnim zenicama. Ćerka knjaginje Mirske, odlazila je u tu londonsku bolnicu, prema uputstvu, i po preporuci, stare grafice Panove, koja je imala, i tamo, veza, pa joj je osigurala prijem, kod jednog čuvenog lekara, ginekologa.

U dugoj povorci taksija, ona je stigla, za nekoliko minuta, do bolnice koju je tražila. Međutim, pošto ta bolnica ima nekoliko ulaza, prošlo je skoro četvrt sata, dok je pravi ulaz, za nju, našla. Bio je dosta neobičan, sav u asfaltu, a silazio je, tako reći, u neku vrstu podruma. Tek kad je prošla nekoliko vrata, ušla je u dvoranu za prijem, koja je bila prepuna bolesnika. (Bolničarke, u belom, — kao da su neki anđeli u engleskoj pantomimi, — prolazile su.)

Imala je da čeka; dugo, pred tezgom prijema(
78
). Tražili su njeno ime u knjigama, sa datumom prijema. Kad su je našli, imala je da nastavi prolaz do jednog paviljona, sred čekaonice, — koji je ličio na drvene kućice iz kojih prodaju čaj po londonskim ulicama. Gužva, oko tog paviljona, bila je velika, ali tiha. Zatim je, odatle, upućena pred jedna vrata.

Veliki redovi bolesnika, na sve četiri strane dvorane, čekali su, pred takvim vratima. Ponegde bi izišli, neki muškarci, i žene, noseći u ruci neki sud, pokriven hartijom. (Pregled urina.) Sve je tu slično bolnicama, od pre sto godina, u Londonu. Samo je sad sve besprekorno čisto, a ophođenje, sa bolesnicima, vrlo uljudno. Bolničarke, koje prolaze, a koje svi nešto zapitkuju, neobično su mlade i lepe. Postale su bolničarke, većinom, u nadi da će biti dodeljene uz nekog, starijeg, privatnog, bolesnika, koga će negovati, a koji će se zaljubiti. Udaće se. Postaće, može biti, čak i milionarke.

Bilo je deset časova kad se njeno ime izvikivalo: misis Rajpen. Tako su ga izgovarali. Uvodi je jedna bolničarka koja se ljubazno smeška. Iza nje se zatvoriše vrata.

A bilo je jedanaest časova, kad je opet izišla. Bila je vrlo bleda, ali, imala je neki sretan osmeh na licu. Rečeno joj je da ništa ne stoji na njenom putu, što bi moglo da spreči, da rodi, i ona, dete. (Samo to će biti opasno, posle toliko godina.)

Dok je, pešice, išla, prema stanici podzemne železnice, otkud se beše dovezla, u njenim očima nosila je lice jednog čuvenog lekara, koje se bilo, nekoliko puta, nadnelo nad nju, u ogledalu, koje je videla iznad svoje glave. Sećala se kako joj je srce lupalo. Bila je crvena u licu, od stida. Pregledu je prisustvovala i jedna lekarka, čije lice nije bilo prijatno, kao što nikad nije, — kod usedelica, Engleskinja. Naprotiv, to muško lice, čuvenog lekara, bilo je lepo, kao što je, — ko zna zašto, — to, čest slučaj, kod lekara, Engleza.

Da je moguće pamtiti lica onih koji ulaze, ili izlaze, na vrata bolnica, svet bi bio mnogo ozbiljniji, možda čak i bolji. Tuđa nesreća, ili tuđa radost, postaju prilepčivi. (I najgori čovek, kad prolazi pogreb, zastaje.)

Silazeći u podzemnu železnicu, da se vrati u Mil Hil, Rjepninova žena bila je, tog dana, sva ozarena. Grafica Panova, — babuška, — uspela je da joj omogući pregled, i — to kod čuvenog specijaliste, — što se inače, privatno, u Londonu, skupo, vrlo skupo, plaća, a na koji se, često, i mesecima čeka, — u bolnicama, nema, — za to, — mesta. Hiljade čekaju. Odmah se primaju samo pregaženi. Ona, međutim, sva radosna, nosi sad u sećanju, to lice, jednog postarijeg čoveka, kod koga je pozvata, posle pregleda, a koji je sa jednim lepim osmehom, nudi da sedne. Rekao joj je, — na tačnom, francuskom jeziku, sa izgovorom koji je bio engleski, — da mu je grafica Panova našla nekoliko, izvanrednih, starih, ruskih, ikona, a tako reći, budzašta. Divne su, i, on bi rado za njih bio platio, mnogo, mnogo više, nego što je madam Panova tražila. To je vrlo otmena, i neobično dobra, dama. On joj se divi. On skuplja grčke, ruske i druge ikone, sa Istoka. To mu je razonoda. A što se tiče njenog slučaja, sa njom se, — kao sa tolikim ženama, — poigrala, priroda. Mogla je davno imati dece, da je bila na operacionom stolu, svega nekoliko minuta. Sažaljeva, i nju, i njenog muža. A želi da joj pomogne. On je razume. Njena želja, da bude mati, dirljiva je, i lepa. On žali što je imao samo jednog sina, — pa i tog je izgubio. Ako se dakle reši, madam Panova ima samo da mu javi. Za nju će, u ovoj, ili jednoj drugoj, bolnici, on, uvek naći mesta. Mora, ipak, — dužnost mu je, — da kaže, da posle, njen porođaj, kraj svega, može postati i fatalan, za nju, — ili bebu, — ali se on, sasvim sigurno, nada, da neće doći do toga. Neka, ipak, razmisli.

Spremajući se da ode, sva pocrvenela, ona se mnogo zahvaljuje, ali uplašena, pita, ipak, tiho, koliki će biti trošak oko toga? Uhvatila je, ružni, pakosni, podrugljivi pogled, lekarke. On, međutim, gleda u nju, — pocrvenevši, — sa sažaljenjem, pa joj kaže: otprilike onoliko, koliko iznose troškovi jedne posete, u salonu za ulepšavanje kod Elizabete Arden. Neka ne brine. Ne, više.

Zatim je prati do drugih vrata. Propušta je kroz sobu u kojoj, ona, daje podatke, o sebi, i broj telefona, i adresu, njegovoj sekretarici. Malo je iznenađena videvši koliko je TA njegova bolničarka, mlada, lepa, a elegantna, riđokosa. Ona joj se ljubazno smeška.

Tako je, eto, ta Ruskinja, bila, tog dana, u bolnici, Meri le Bon.

Zatim je, putovala, dugo, do stare grafice, Panove, kojoj je bila odnela, dan ranije, na prodaju neke svoje kostime skijaša, a pored toga i večernje haljine.

Stigla je tek predveče natrag u Mil Hil.

U prozoru je videla svoje mače, kako je čeka. U prizemlju, muž joj je bio ostavio pripremljeno ognjište, pokriveno novinama, koje se pale, tako da buknu, a sa njima onda upale se i drvca, i ugalj, na promaji. (To je, u Engleskoj, naročiti trik, za paljenje vatre.) Posle, kraj tog ognjišta, ona prati, — u mislima, muža, u Londonu, pa i sebe samu, kako je išla u bolnicu, i šta tamo sprema. To je njena tajna. Iako još ne zna, kako će to biti moguće, rešena je, da provede dve, pa i tri nedelje, ako treba, u bolnici, a da svom mužu ne kaže ništa, — sve dok ne bude znala da će biti mati. Rjepnin je bio, tog dana, zna, otišao u Policiju, za strance, jer su im bili poništili lične karte, sa pečatom i potpisom engleskog ministra spoljnih poslova: EDEN(
79
), a pre dva dana poslali nove, a te su, opet, imale taj potpis. Ništa nisu razumeli. Zašto? Bojala se da u policiji ne dođe, sa njenim mužem, do svađe. U poslednje vreme, teško se savlađuje. Obuzima ga često bes. I ta njegova želja, da ona ode u Ameriku, tetki, da bi je spasao od siromaštva u Londonu, i, kad budu ostarili, prosjačkog štapa, — njoj se čini luda i detinjasta.

U tom trenutku, međutim, Rjepnin je prolazio kroz novu, hipermodernu zgradu, koja ima staklena vrata, na kojima nema kvaka. Providna su. Idući žurno, po fotografije, na sprat, udara glavom u staklo, tako, da je obnevideo, minut-dva. Neki su mu pritrčali i hoće da ga vode u sobu za hitnu pomoć. Staklo je neprobojno. Međutim, on se pipa po čelu, ali mu nije ništa. Udario se samo. Njegova žena, da je to mogla videti, u mislima, svakako bi ciknula. Zatim bi ga bila videla kako, docnije, ulazi u zgradu Policije za strance i kako ima da čeka, na klupi, dok i na njega bude došao red. Ražalostilo bi je bilo, to lice, da je mogla da ga vidi, tada, toliko je snuždeno. Na tom licu, — osim dve na čelu, — nema još nigde bora, a koža ima boju slonovače, koja je samo na čelu bleda. Francuska brada, još je crna i daje tom licu crtu zla, koga u očima tog čoveka nema. Kukast nos Rjepninov nesumnjivo je njegovom licu dodavao crtu divlju, ali usta su, ispod tog nosa, i sad, mlada, rumena, uzvijena, sa crtom ljupkosti pri kraju. Oči, krupne, crne, oči, nose na tom licu, jedine, trag tuge, koja je duboka i vidna. To je, očigledno, čovek ponosit, koji je mnogo prepatio. Pošto ulazi lakim korakom dobrih jahača, a visok, ostavlja utisak nekog, ko ima vremena, a ko ne traži ništa, i nikoga. Gologlav, činio se neki oficir trgovačke mornarice, koji je tek stigao iz inostranstva. Bilo ih je takvih, mnogo, u Londonu, pri kraju rata. I njega, i tu, prati osećaj, tog dana, da između njega i njegove žene, u braku, nešto nije više, sasvim u redu. Zašto je otišla onako iz kuće? Sve je, uostalom, tako zamršeno, i tužno, u njihovom životu, sad. Zbija glupe šale, da bi, makar trenutak-dva, zaboravila, ono, što se sa njima događa. U životu njihovom otpočinje, čini mu se, velika promena. Teži je život svakog dana i biće sve teži. Kuća u kojoj žive postaje, sve više, grobnica. Vreme u Londonu prolazi tako lagano, a jedva čeka da se vrati u Mil Hil. Čitaće večeras, opet, uz slabu svetlost sveća, štedeći struju, one njihove, lude knjige, koje opisuju Sibir, Kavkaz, pa i druge, daleke zemlje, u Aziji, Africi, Americi, Polineziji, pa će čitati i astronomiju. (To ih je, u stvari, jedino još i zanimalo.) Posle će opet, zna, onako gladni, umorni, nastaviti svoje beskrajne dijaloge, o Rusiji, o emigrantima, o brakovima poznanika u emigraciji, o Londonu, i Englezima, a najviše, o smrti. Biće i prepirki, i monologa. A naročito će opet pričati uspomene. Tu potrebu, da se vrate u prošlost, da se izjadaju jedno drugom, imali su stalno, i on, i Nađa. A razgovaraće opet, tiho, čavrljajući, i ne čekajući odgovor, kao što razgovaraju papagaji, u Kini. Pa ipak je bio željan da se, što pre, vrati u Mil Hil. Ima, međutim, da čeka dugo, dok na njega dođe red.

Najzad staje pred tezge(
80
), pokazuje papire, pa pita zašto su mu date opet legitimacije, koje se daju samo stranom oficiru Crvenog krsta, i, tek posle duže procedure? Kažu mu: oduzete su im, zato što na njih više nemaju prava. Oni su sad, i sam zna, samo obična, »raseljena« lica.

A što su im onda poslali, opet, papire, sa potpisom Idna? To je bila slučajna pogreška, kaže mu činovnik, sa osmehom.
»Mistake.«
Vraćaju mu, zatim, opet, stare papire, — samo što je, sad, ime
EDEN
precrtano. Rjepnin se onda smeška, ćuti, zatim se zahvaljuje i odlazi.

Izlazeći na ulicu, zagledan u ulaz restorana »Martinez«, u čijem ulazu, seća se, ima plavih azulejosa, koje je voleo, on se pita, kuda sada? Zatim se rešava da se vrati u Mil Hil, odmah.

BOOK: Roman o Londonu 1
5.78Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

Singer from the Sea by Sheri S. Tepper
The Scrapper by Brendan O'Carroll
Lionheart's Scribe by Karleen Bradford
Onward by Howard Schultz, Joanne Lesley Gordon
Mistletoe Menage by Molly Ann Wishlade
Lumière (The Illumination Paradox) by Garlick, Jacqueline E.
Red Bird's Song by Beth Trissel
Murder in the Smithsonian by Margaret Truman