Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (41 page)

BOOK: Roman o Londonu 1
2.34Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Iako je Rjepnin, očigledno, davao znake, da želi da ode, gospoda Peters nastavila je da brblja, kao da glumi ulogu. To je bio, užasan, doživljaj za Pokrovskog, a razume se, i za mater. Pričaju, da je Bea napustila kuću i, mesecima, lutala po Parizu. Bila je zaposlena u jednom dečjem zabavištu. Posle se vratila zetu. Bojala se da i njega ne izgubi u životu. Prekinula je i sa svojom porodicom u Londonu. Mister Foi, tvrdi, da se zaljubila u svog zeta.

Rjepnin onda reče da Sorokin brblja, o stvarima koje ga se ne tiču. A kad to reče, to lice, kao u kreču, pocrvene, ali samo oko očiju i ušiju. (Kad nije bilo nasmejano, nije bilo čak ni ružno, iako je, i tada, bilo grozno. Tek kad bi se nasmejala, postalo bi jezivo.)

Ona, reče, u svakom slučaju, stoji na strani svoje prijateljice
Du côté de Madame Barsutov,
— dodade, sa engleskim izgovorom.

Rjepnin je hteo da ustane.

Bea je prešla četrdeset četvrtu. Pokrovski tek trideset. (Večna igra brojeva, između muškarca i žene — pomislio je Rjepnin. Neumitna.) General Barsutov je umro. Zar nije jasno da je, toj, nesretnoj, lepoj ženi otvorio još jednom vrata, koja se rano zatvaraju ženi, u životu. Njena ćerka joj je, tako reći, ustupila svoje mesto. U tom nema ničeg ružnog, iako je žalosno. Niko nije kriv, za ono, što se, posle samoubistva Veruške, desilo. Bog je tako hteo.

»Jeste li sigurni da je On to tako hteo?« — pitao je Rjepnin, podrugljivo.

»Od vas se, prinče, očekuje samo jedno — pri povratku u London. Da budete lojalan i ćutite.«

»Ćutaću.«

Proleće je bilo, sa Pokrovskim, ušlo u Barsutovljevu kuću. U život koji nije bio sretan za Beu. Bea se zaljubila u zeta, već kad ga je prvi put zatekla, uz svoju ćerku, a ćerka joj ga uzela. Osetila se, još jednom, mlada, željna života. Smrt joj je vratila čoveka koga je zavolela ludo. Treba svi da joj pomognemo. Ako se raščuje, u Londonu, ono što se desilo, biće prokazani u društvu. London je veliki hipokrit, a Rusi su ludi.

Rjepnin onda, sa dosadom na licu, ponovi, da će ćutati. On smatra da je Pokrovski imao pravo. Trebalo je umreti, posle svega što se bilo desilo u Parizu. Trebalo ih je ostaviti da nestanu u moru.

Ona ne veruje da je Pokrovski imao pristanak da umru. Bea nije luda. Ona je Engleskinja. Može li Rjepnin da zamisli šta je ta ljubav značila, za tu nesretnu ženu? U njenim godinama? Vaskrs u životu. Seća li se, kako je, ove godine, proleće bilo počelo u Londonu? Sve je ozelenelo i zapupelo. Procvalo. Pokrovski je lep čovek i tako mio. Bio joj je tako blizu. Priroda se budi u proleću, pa budi i čoveka i ženu. Bea joj je priznala, ponešto, tek nedavno. Procvala je sad. Divna je. Iako je, to, za nju, svakako vrlo tužno. Ona je bila, u prvi mah, pobegla, od njega i napustila svoju kuću. Vratila se, a to je prirodno. Ne može, niko, izbeći svoju sudbinu. Sklonili su se sad u Sntajvz. Kroz koji dan, i oni će biti u Londonu. Biće gosti kod nje.

Rjepnin onda ponovi da će putovati vozom na povrat ku.

Gospoda Peters je bila ustala, i poče da hoda po sobi, nervozno.

Rjepnin, kome je sve to bilo smešno, i otužno, upita onda, zašto je to, kad se već sve dobro svršilo, dovodi do, tolikog, nemira? Razume, da žali svoju prijateljicu. Ipak, zašto sve to uzima srcu, toliko?

Gospoda Peters onda zastade pred Rjepninom.

Bila je ostavila cigaretu, a naslonila se na vrata kao glumica, kao da bi da zadrži Rjepnina, da ne ode. Sa balkona se čuo cvrkut lasta, kao da su uletele u sobu. Ne može da spava — reče — misleći na tu prijateljicu. Boji se za nju. Da je ona bila, na njenom mestu, i ona bi bila, ista. Ne bi mogla, posle ćerkine smrti, da prepusti Pokrovskog, nekoj drugoj ženi. Muškarci to ne razumeju. Kod žena je to tako. Sudbina je za tu ženu otvorila još jednom, put, proleću, kome se više nije mogla nadati u životu. Takva sreća je retka. lako je pomalo ženstven, i njoj se Pokrovski dopao. To je plemenit i nesretan čovek. A ima tako zanosne oči i tako lepu ruku.

Gospoda Peters se nasmeja rekavši, i to. Osećao je da je, sve to, kod gospode Peters, šašavo, lažno, sentimentalno, izmišljeno. Podrugljivo nasmešen zapita onda: zar je taj pokušaj samoubistva imao za uzrok, samo to? Zar nije možda imao i neki drugi uzrok? Na primer, žalost za otadžbinom, za Rusijom, — koju je nesreća još više razbuktala? Ima toga kod Rusa. Njemu se, često, činilo da, Pokrovski, čak više misli na Rusiju, nego na svoju ličnu nesreću. Bar je njemu Pokrovski tako govorio.

Ne to bi bilo isuviše neverovatno. Pokrovski i generalica su poslom u Londonu, u Parizu imaju kuću. Na Rusiju ne mora da misle. Bea je čak išla u Rusiju, u posetu. To nije, ono što bi je navelo da misli na samoubistvo. Ima ona ovde njene korene. Nju bi samo gubitak Pokrovskog mogao da navede na te misli. On je, sad, za nju, sve na svetu. Pokrovski, međutim, kao svi Rusi, i pod otmenom površinom, krije narav azijatsku.

Rjepnin se onda poče kao uvređen da prašta. Možda je, ipak, njen strah, za njenu prijateljicu preteran? Čega se uplašila toliko?

Ona se onda nagnu prema njemu, kao da želi da mu kaže, neku tajnu, pa mu reče da se uplašila nečeg, što ne bi mogla da mu protumači jasno. Ima i ona, ćerku. Osetila je neki ludi strah. Čini joj se da bi, i ona, mogla, jednog dana da doživi nešto slično.

SOROKIN U ZIDU

POSLE TE POSETE kod gospođe Peters, koja stanuje, tako reći, i u njegovoj postelji, u zidu, kroz koji sve čuje, Rjepnin je jedva čekao da prođu ti poslednji dani njegovog letovanja u Kornualiji. Veličanstvena priroda ne menja ljude i žene. Iz nekog razloga, sve te žene u hotelu, kao po nekom naređenju, željne su samo koita, pa se i njemu nude. Jedina svetla tačka, sa tog letovanja ostaće mu veliki čamac spasilaca, dobrovoljnih, — koji izlaze na okean, u buri, kad je neki brod u opasnosti. To je sve.

Taj veliki čamac, izvučen na pesak, na šinama, koji čeka znak da treba izići na pučinu, bio je tako miran, usamljen, nem, na obali. Nije bio, ni moderan, snabdeven radiom, motorima, nepotopljivim rebrima, nego se pouzdavao samo u ljude. U ljude, koje je terao neki čudan nagon da se brinu, za druge. (Seks u tom čamcu nije bio koren svega.)

Koren svega bila je naka duboka želja, u ljudima, da pomognu drugima.

Tih dana novine su bile pune skandala, oko Talijana, koji su došli u Englesku, tražeći rada. Rudari nisu hteli da ih prime. Ti crnooki, lepi, mladići, zanosili su njihove kćeri i žene, a te žene, nesretnice, kao da su bile opčinjene i drugim novim muškarcima — Indusima, pa i Crncima, koji su dolazili iz Evrope, Azije i Afrike, tražili rada, zarade, a imali uspeha samo kod žena. Novine su bile toga pune. Seks je bio koren, svemu, što je punilo novine.

Rjepninu je, poslednjih dana boravka u Sntmaugnu, bila dosadila i ta blizina stanovanja, sa tom ženom koja je imala besprekoran stas, a tako grozno, izgorelo, belo lice. Činilo mu se, kao da ga, tih, poslednjih, dana, u predsoblju, češće, sreće, pa se smeje, veselo, kad se zbune.

Nikad tako, u životu, pre, Rjepnin nije stanovao.

Bio je, kao uhvaćen u nekoj, ženskoj, mreži, koju je na njegovu glavu bila bacila gospođa Foi. Kretali su se troje, kao u nekoj, Engleskoj, pantomimi. KO će, u sedam ujutru, u kupatilo? On. KAD mogu one? Kroz koja vrata treba da uđe? Kad on, KAD one? Da pazi da ne pogreši. Polugo, prolazi, katkad, nehotice, kraj njih, koje su polugole. Izvinjavaju se, i smeju. KROZ zid, stalno, čuje šta govore i kako se smeju. Iako je to prigušeno, čini mu se da može, sve, što kažu, da razume, kao da U zidu govore. NAD njegovom posteljom se, katkad, širi, miris cigareta gospode Peters, i, on se pita, kako je to moguće? Čak mu se učinilo i, da ima njenog dima na tavanici.

Skočio bi sa svoje fotelje, ili postelje, i odlazio bi iz hotela, kao da beži od te nesretnice. Odlazio je do tog čamca za spasavanje i tamo bi se smirio. Imao je, katkad, ludu želju, da ode, ode, ali preko okeana, nekud, u nepoznate zemlje.

Da bi, bar tih, poslednjih dana, mogao da bude, sam, na kupanju, na pesku, kraj stena, sa kojih je hteo, — pre nego što se vrati u London, — da, glavačke, skače, i u talase, kao što je, nekad, skakao, sa obala Jalte, zamolio je gospodu Foi da ga briše, sa spiska onih, koji će učestvovati u idućem izletu, opet u subotu, u mesto SNTAJVZ, gde će posetiti slikare, a možda i grafa Andreju i generalicu, čije je ime bilo, pre udadbe:
Beatrix Andrews Kirby.
Ona je kći generala iz indijske, engleske vojske. Izgovarao se da će ići u posetu jednom čamcu za spasavanje, u obližnjoj varošici
NEW QUAY.
Gospoda Krilov mu je onda ponudila, da ga, uz put, odveze, ali je Rjepnin i to odbio. Dok su izletnici, — skoro svi gosti, čak i Poljaci, — otišli iz hotela, na taj izlet, odmah posle ručka, Rjepnin se izvinjavao i otišao je u vrt, to jest, u opštinsko groblje. Gospoda Peters je otišla na poštu, jer je imala, zakazan, telefonski razgovor, sa mužem, u Beču (tako je bar tvrdila). A otišla je bila, iz hotela, i gospođa Foi, koja je, za vrijeme leta, bila, i opštinski bibliotekar u mestu Sntmaugn. Uz veliku graju i grmljavinu motora, svi odoše.

U hotelu, na spratu, ostala je svega jedna od onih triju devojaka, koje su bile posluga u hotelu. Ostala je
Lucy.
Šta je navelo Rjepnina da se, iznenada, predomisli, i vrati u svoju sobu, da napiše pismo Nađi, ni sam sebi nije mogao, da protumači, posle. Na hodniku nije bilo nikoga. Nije sreo čak ni Lusi. Niko u Engleskoj ne zabravlja vrata. Niko ne ulazi onamo gde nema šta da traži. Rjepnin je bio zbacio odelo i polugo, kao neki mornar na palubi, seo za sto u svojoj sobi, da piše ženi.

Nije prošlo ni četvrt sata, posle odlaska izletnika, a Rjepnin ču, kako, neko, ulazi u predsoblje, a zatim u apartman gospode Peters i zvižduće i spušta šalone. To je svakako Lusi, — pomislio je. Čuo je kako ode u kupatilo, — valjda, da sprema?

Međutim, sobarica se vratila iz kupatila i nešto hodala po sobi, koja je bila prva, do Rjepninove. Zaprepaščen, on je onda poznao korake gospođe Peters. Začudio se. Zašto se vratila? I njena ćerka otišla je, a zašto i mati nije? Međutim, pomislio je da valjda nije uspela da dobije telefonsku vezu na pošti, pa se vratila. Šta ga se, sve to, tiče? Pritajio se i nastavio da ženi piše. Smetao mu je samo miris cigarete, koji se pojavio kao iz zida. Pomislio je da ode, nekud, iz hotela, ali se stideo da gospoda Peters, posle, upita: zašto je lagao?

Nadao se da će gospoda Peters opet otići.

Bio je, međutim, siguran, sad, da pored njega, u zidu, tako reći, nije sobarica Lusi.

Pošto se osećao kao da je pao u neku klopku, Rjepnin je požalio što ne ode i na taj izlet. Pred oči mu iziđe slika, uvala, u varošici
NEW QUAY
i kao daje video, nov sport, koji se tamo odomaćio te godine, — takozvano, jahanje talasa,
surf riding.
Kupači, sa pučine, jurili su, stojeći, na dasci, sve dok se na vrhu talasa ne stigne, i prevrne, u penu, na obali. A to je, za dobre plivače, u buci okeana, u peni morskoj, u prskanju kreste mora bilo ludo uživanje, luda radost, lud osećaj čovekove snage i moći i hrabrosti. (Niko se u Kornualiji nije davio pri tome.)

Znao je da to jahanje talasa zna, i gospođa Krilov, i gospoda Peters, i njegova, tako mlada, sunarodnica, pa i ćerčica gospode Peters, Pegi. činilo mu se kao da ih, u mislima, ne samo prati na izlet, nego i vidi, polugole, kako ih grdni talasi donose na obalu, kao neku novu vrstu žena. Sorokin je bio svakako sa njima, pa možda i Bjelajev, a pred njima je, kao neka nova vrsta boga mora, Neptuna, jahao talase, — katkad i na jednoj nozi, svakako, — i ser Melkelm?

Ču, međutim, da neko nov ulazi, u predsoblje, — kao da se šunja.

Ulazi kod gospode Peters? Tih smeh, — poljupci, — kikot, — a zatim opomena žene, koju je čuo, u zidu, kako kaže: »Dragi, razmislite malo o tom što ste naumili.
Darling, mind you what are you about.«

Jedan muški glas je odgovorio, cerekajući se, da u hotelu, nikog nema, i da Lusi na spratu sprema apartman Parkovih. — Bio je Sorokin.

Rjepnin se trže i podiže, kao iz groba, na svom divanu. Osluškivao je. Setio se da mu je Ordinski pričao, kako, u Oksfordu, studentkinje, smeju da primaju i muške posete, ali pod uslovom, da se krevet izvuče na hodnik. A taj ludi Poljak mu je pričao, i to, da je, on, lično, kad je došao u Englesku, doživeo nešto slično sa svojom ljubavlju, u Kembridžu. Vrata ostaju nezaključana. Niko ne ulazi u Engleskoj, nepozvan.

Tihi šapat, — smeh, poljupci, — maženje žene, — uzdisaji.

U zidu, odnekuda, i miris cigarete.

Kikot, kao neko rvanje.
Oh, oh,
— što na engleskom zvuči kao: ou, ,ou. — A zatim, promuklo, neko duboko, disanje, sve brže.

Rjepnin je osluškivao kao skamenjen. Bio je siguran da prisustvuje ljubavnom sastanku gospode Peters i Sorokina.

Odvratna komedija u zidu. Sve se čuje. Seks? Koren svega? Mumlanje. A zatim, u zidu, sasvim čujno: »Divno je, divno je, —
how wonderful, how wonderful«.

Ono, što je Rjepninu bilo najčudnije, niti je zavideo Sorokinu, niti je zažele oda bude, mesto njega, u tom zidu. Znao je samo da, to dvoje, mora biti, na francuskoj, starinskoj sofi, koju je video kraj svog zida, kad je bio u poseti, kod gospode Peters, prošlo veče. Umalo se nije nasmijao kad mu pade na pamet: mora biti neudobno, neudobno?

Bio je ustao, tiho, sa svog divana i stajao nasred svoje sobe i pitao se šta da radi? Nastupilo je bilo gađenje. U zidu se čulo, sve češće, to, glupavo,
darling, darling
a sve se to završilo nekim, prigušenim, jaukom, od uživanja, kod te žene. Rjepninu je ličilo na lelek mačaka, koji se, noću, u Londonu, često čuje.

Mačori i mačke su omiljene domače životinje u svim kućama.

U nedoumici šta da radi, Rjepnin je gledao zaprepašćen u taj zid, koji ga je delio od te scene, a kroz koji se sve čuje. Jedva se uzdržava da ne lupi, pesnicom, u taj zid, i pokaže da neće, to, da sluša. Ono, što ga je naročito bilo ogorčilo, nije bilo, to, što se događalo u zidu, nego, da se čuje. Je li zato došao na obalu okeana, da, to, čuje? Je li to ta, famozna, ljubav, o kojoj se toliko brblja? Pokojni Barlov imao je običaj, kad se, tako nešto, dešavalo, pre ukrcavanja, u onom, prepunom, Kerču, vojnika, ranjenika, evakuacije, da zalupa na vrata i da se glasno nakašlje — i čestita. Rjepnin je, u tom trenutku, čuo ženski glas, kako Sorokinu kaže, da on zaboravlja, izgleda, da ona ima dete. Njen glas je sad bio dublji, zasićen zadovoljstvom.

Rjepnin je zatim čuo kako ona odlazi u kupatilo.

Kad se vratila, bila je, neko vreme, duboka tišina, ali komedija je, posle, ponovo otpočela. Smešna. »O moj dragi!«

BOOK: Roman o Londonu 1
2.34Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

This Perfect Kiss by Christie Ridgway
The Dragon-Child by B. V. Larson
Song of the Legions by Michael Large
Lazy Bones by Mark Billingham
Rebels in Paradise by Hunter Drohojowska-Philp
Kiss & Hell by Dakota Cassidy
Joke Trap by Richard Glover
Mysty McPartland by My Angel My Hell