Read Roman o Londonu 1 Online

Authors: Miloš Crnjanski

Roman o Londonu 1 (4 page)

BOOK: Roman o Londonu 1
10.76Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Svet, koji se beše okupio, počeo je, zatim, da se razilazi, a pošto su skoro svi dotrčali gologlavi, čulo se kako neko, glasno, gromoglasno, kija.

Kao da ga je neko bio udario budakom, stranac je, međutim, stajao naslonjen u vratima, obasjan svetlošću sveće i činilo se da diše teško. A svet je, sa čuđenjem, gledao, kako mu njegova žena prilazi, kako ga miluje po licu, i kako mu nešto govori, tiho. Susedi nisu razumeli ni šta on odgovara ženi, a nisu ni čuli to dobro, jer je to mrmljao, ali da su ga mogli razumeti, čuli bi kako joj kaže: »Nađa, ja više da živim, ovako, ne mogu. Ne mogu. U ovoj noći, mi smo sasvim sami, iako su oko nas toliki susedi. Ne mogu više da podnosim ovu samoću. Ti treba da me ostaviš. Spasavaj se.«

Oni koji su im stajali blizu, začudiše se, jer se ta žena, dok su joj vezivali ruku, počela da smeška, mirno. Ruka joj je, međutim, bila brzo povezana, a ona, pri tome, ni suzu pustila nije. Kola za spasavanje, otišla su, zatim, prazna. Narednik Bil, — šef policije u Mil Hilu, — uveravao je one koji se behu okupili oko njega, da nema razloga da se, tih Poljaka, klone. Nema, ni govora, o nekom pokušaju samoubistva. To je vrlo ljubazan svet. Imaju papire koji su u redu. Nemaju uglja, a, izgleda, ni novaca. Čovek je bez zanimanja, otkad je major zatvorio svoju školu jahanja. Nalaze se, međutim, već pet godina, u Engleskoj. To je neki bivši oficir. Ratovao je na strani Engleza. U redu!
He is all right
«. — Raspoloženje prisutnih izmenilo se, posle toga. Čudili su se samo, kako je moglo da dođe do tolike panike? Kao da im je bilo i pomalo žao što nema samoubistva? U Engleskoj je kriminal, poezija i balada.

Narednik im je protumačio, da stranac ima čitavu bateriju flaša viskija, a ne pije ga. Svi su ti stranci šašavi. A kad počeše da ga pitaju: a zašto taj stranac ne dolazi u crkvu, kao ostali svet u Mil Hilu, narednik im reče, da taj čovek pripada nekoj, orijentalnoj, hrišćanskoj, sekti, ali to nije opasno. Žena se bavi prodajom lutaka u Londonu, — koje svojeručno izrađuje. Neki su ga pitali, kakvo je ime tog čoveka? Čudno. Smejući se, narednik im reče, da ga nema u spisku golf kluba, a ne bi ga, ni znao izgovoriti, ni da mu neko da pet funti. A piše o njemu, u jednom papiru, da je bio princ. U Rusiji. Iako to ne priznaje. Kad im narednik to reče, mislili su da se šali.
»Bill, don't be silly«
Ne budi šašav. Zatim su se razišli.

Lampe su se pogasile. Nastala je tišina. Godina 1947. ušla je i u taj ćorsokak u Mil Hilu, kao da je čitala Dikensa. Svet misli, i sad još, da je u Engleskoj, sve, pa i nova godina, kao u doba Dikensa. Tišina je noćna, međutim, kad je zima, i u Engleskoj, dublja, nego na danu, — kad su putevi zavejani. Svake desete godine, kad takva strašna zima biva i u Engleskoj, svet je, kao neka engleska, zimska, bajka. Prljavi su putevi, tek kad se razdani. Tada i lelek silovanih mačaka prestaje, a sa njim i grlati mauk mačora, koji je, inače, svakonoćna muzika Londona.

Posle te uzbune, oko tih stranaca, Mil Hil je češće pitao za njih.

Kad mu je žena zaspala, te noći, stranac je još dugo stajao kod svojih, zavejanih, prozora, u mraku. Zadržala je i njega magija te noći, noći koja je bila bela, i treptala na ulici, kao kristali. Kako je čudna ta noć i taj mir zavejane noći, poslednje u godini na celom svetu. Iako je bio užasnut mišlju da u svojoj bedi može doživeti, još veće nesreće, nego ta, koja ga je već postigla u Londonu, sneg, u toj noći, smirio ga je bio, za trenut. Ima u svetu neka skrivena lepota, koja se svud može naći. Rusija je to, u koju se i Engleska pretvara, kad je zavejana. Pojedine, tako različite, zemlje, razna doba godine, sjedine se u neku sličnu, sasvim sličnu sliku, te noći. Kako je čudno te noći, — odjekivao i sat, koji je odzvanjao sa tornja Parlamenta u Londonu. Kao zvono u Sankt Petersburgu, u njegovom detinjstvu, u crkvi, iza obale, na Nevi, gde su stanovali u svojoj velikoj kući.

Ništa se u kući tih stranaca, međutim, idućih dana, ne menja.

Sneg svaki čas nastavlja da pada.

Iako je to neverovatno, te godine, u Mil Hilu, bio je svega jedan limar, a cevi vodovoda, po kućama, pucale su i u novoj godini kad se smrznu. Opštinski oci su onda rešili da se voda zatvori, uopšte, po kućama, privremeno, pa nije bilo vode, ni u nužnicima. Većina stanovništva odlazila je na stanicu, po vodu. Tamo, kod česmi, stajao je, danima, dug red ljudi i žena, i dece, pa se vraćao sa tih česmi, noseći vodu u kantama i ćupovima. (Na snegu, predveče, to je, katkad, ličilo na stare slike zime, u Kini).

U toj povorci vodonosača i vodonoša, pojavio se bio i taj stranac, koji nije bio poznat, dotle. U nekom pohabanom, skupocenom krznu, kakvog u Engleskoj nema, i on je čekao, i stajao, u dugom redu, pred česmama vodovoda. Sa dva suda, koji su ličili na neku vrstu bivših kanti benzina. Stajao je ćutke. Sa nekim tužnim izrazom lica. Nekud daleko zagledanim očima, — kao da je svet , san, a ne java. Imao je, očigledno, beskrajno, strpljenje, a kad bi, na poledici, nastala gurnjava, davao bi svakom mesta, sa osmehom na licu. Delio je dakle i dobro i zlo sa ostalima. Katkad se čak nudio, da ponese sud, i drugima. Govorio je engleski dobro, ali sa nekim čudnim, mekim, melodioznim, izgovorom reči, tako, da su, katkad, bile kao nerazumljive, jer je u tim predgrađima Londona, čak i filološka fantazija urođenika, ograničena. (Oni su mu obično odgovarali, samo rečju: odista! —
indeed.)

U jasnom osvetljenju staničnih lampi, sad, svet je tog čoveka mogao da posmatra izbliza. Posle se pričalo da je lepog, visokog, stasa. Neki šašav čovek koji više nije mlad, ali koji diže svoje kante, pune vode, kao da su igračka. Tek, u hodu, kad ih premešta, pokazuje se šeprtlja, tako, da je sa njim, katkad, mnogo smeha. Ono što im se nije dopadalo bilo je da je promenljiv. Katkad bi bio neobično ćutljiv i nije odgovarao onom ko ga nešto pita. Drugi put bi, nabusito, davao savete, pri točenju vode i dizanju tereta, kao da zapoveda. Sa podsmehom, i vidnim prezirom. Svet je, posle nekoliko dana, opet, počeo da ga se kloni. Katkad je prolazio kraj onih, koji su pokliznuli, i prevrnuli se na poledici, bez ikakvog saučešća. Bio je i tako čudnovatog lica. Bilo je lepo i plemenito, ali bi, posle osmeha, postalo kao od leda, a već na prvi pogled odavalo je tuđina, među njima. Lica ljudi u Mil Hilu nisu, inače, baš lepa, ali su vedra, a često i nasmejana. Sva bi se ta lica stanovnika Mil Hila, razvedrila, pri tom donošenju vode sa stanične česme, iako su bila crvena od mraza. Za taj svet u predgrađu Londona, gde se nikad ništa novo ne događa, to donošenje vode izdaleka, bilo je neka vrsta iznenadnog, neobičnog, doživljaja. Bilo je povod za nekoliko novih brakova, — a, što se nije znalo, i nekoliko brakolomstava. (Kao što je to lov na lisicu, među engleskim aristokratama).

Za stranca među njima, međutim, to je bila, očigledno, velika dosada. Taj čovek je imao, tih dana, na licu, izraz tuge i beznadežnosti. Pahuljice snega zadržavale su se, duže, na tom licu, nego kod ostalih, — kao kod nekog smrznutog čoveka. Taj stranac nije bio različit od ostalog sveta samo po svojim krznima i čizmama. Bio je različit i svojim, nežnim, crtama, lica, i uzvijenim, jako rumenim, usnama, a najviše bradom, koja je bila crna, a drukčija, nego u domaćeg stanovništva. Uostalom, u to doba, samo su dva mornara, iz Mil Hila, koji su dolazili na odsustvo, nosili bradu. Najupadljivije u licu tog čoveka bila su dva velika, crna, oka, koja su sjala, kao da u sebi nose zrna zažarenog ugljena, ili crnog dijamanta. Bled, visoka čela, imao je plemenitu lepotu lica ruskih severnjaka, koju je kvario samo azijatski kukast nos, koji je ličio na kljun tica grabljivica.

Kad se saznalo da imaju među sobom jednog Rusa, a ne Poljaka, jedan od mornara, na odsustvu, rekao je, da mu se na licu vidi, Azija. A mesar je, posle toga, na zastavici, što se u kobasice mušterija zabadala, napisao:
Mr. Coss. Cossack
je značilo: kozaka. Mušterija nije taj natpis, videla, ni znala, ali bi ta Sala, među kalfama, pri podeli kobasica, izazvala smeh, uvek ponova.

Sasvim se taj svet drugače ponašao prema ženi tog stranca.

Kad bi ona došla kod mesara, po kobasice, ili kod piljara, po kupus, — iako je i toga malo kupovala, — njoj bi se sve donosilo, i predavalo, kao da je princeza. Bila je jako omiljena.

Lice tog tuđinca bilo je oholo, a u Mil Hilu se traži nežnost, koju Englezi nazivaju:
kindness,
— a koja se traži, od svakoga, svaki čas. Kao uteha u životu, kao dobrota. (Iako svi znaju, da su obećanja ludom radovanja, a ta dobrota, proračunata.)

Jedino su mališani Mil Hila imali najlepše mišljenje, o tom strancu, i voleli ga. A prema njima, začudo, i na tom se licu javljala promena. Razumevali su njegov govor, na engleskom, savršeno, i govorili, da lepo priča. Jednom je bio zagrlio jednog mališana, u parku, i nudio ga šećerlemom, i poveo u šetnju. Jedna starija žena, kad je to videla, ustala je sa klupe, i tražila, da se ostavi deteta. Nije ga poznavala. (Takve nežnosti, prema jednom mališanu u parku, izazivaju, u Londonu, sumnju).

Posle uzbune, oko zamrzlih cevi vodovoda, i strankinja je bila postala predmet razgovora među domaćima. Kad bi je svet primetio, na stanici, sa njenim kutijama, svaki joj je prilazio, i nudio se, da joj kutije ponese.

Sad, kad je svog muža sačekivala, sa vode, u vratima, prolaznici su je češće viđali, i u domaćim haljinama, pa se, sve češće, pričalo, da je to vrlo lepa žena. Nosila je neke plave, utegnute, čakšire, u kući, koje su u Engleskoj bile stigle sa amerikanskim vojnicima. A njena kosa, i njen lik kamenih kraljica, kao sa krunom na glavi, iz srednjeg veka, postali su bili sve češći predmet razgovora, muževa i žena. Imala je, sem toga, i krupne, irske, zelene oči, kakvih u Engleskoj nema često.

Naročito oni prolaznici, koji su je videli u vratima, kad bi visoko dizala sveću, pri dočeku svog muža, i njegovih kanti vode, počeli su da pričaju, o raskošnoj, a lepoj, punoći, njenih udova, i njenog poprsja, — ne znajući da je to obična lepota Ruskinja. Dok je lice njenog muža bilo, lice čoveka koji je umoran od života, — lice te žene bilo je puno neke želje, da bude vesela.

U tim malim naseljima, oko Londona, muškarci, i kad su neoženjeni, imaju retko priliku, da vide lepotice na pozorišnim daskama, ali svi ti radnici, — koje zovu »radnici sa belom kragnom«, — vide, bar jednom u godini, — o božićnim praznicima, — predstave pantomima. Za te pantomime bira se naročita vrsta glumica. Ona oličava gorskog cara Engleske, neobično omiljenog kod naroda, — ajduka, koji se zvao, kažu, Robin Hud. Njega, na pozornici, igra, uvek, žena. Ta glumica mora da ima naročitu lepotu, i privlačnost, udova, — iako su te predstave, u stvari, predstave za decu. Muževi, ujaci, dede, međutim, ispunjavaju, pored dece, predstave takvih pantomima. Glumica koja igra Robina Huda, pojavljuje se sa golim nogama, do kukova, a poprsje njeno, u svilenom prsluku, srednjeg veka, sa dojkama, poluotkrivenim, — kao korpa voća. Naročito se ceni glumica u toj ulozi, ako je lepa, — s leđa. Ti siromašni muškarci, koji takve žene nemaju, a priželjkuju, katkad pokazuju jedno drugome, slike takvih glumica, uz uzvik sladokusca, koji glasi: »Ala je to kuja!«
»What a bitch«.
Iako je reč pogrdna, ona je, u stvari, izraz divljenja. Kuja tu označava ženu, kakvu u tom svetu, retko ko, ima, — nešto divno, nešto milo, nešto strano, među običnim ženama. Za kojom bi se ludovalo, — koja bi mogla sve da zaludi. Njoj, dabogme, to nisu, glasno, rekli, i ona nije znala za takvo mišljenje muškaraca Mil Hila.

Ljudi nisu mogli razumeti šta ona govori, jer se bilo čulo, da sa mužem govori francuski, i neki jezik, koji niko znao nije. Katkad im se čak činilo i da se svađa sa mužem, plaho, pa su prolazili brzo, da to ne čuju, iako su supružnici, i u Engleskoj, na bračne svađe navikli.

»Sećate li se, Nađa, onog gardijskog oficira, u holu hotela, Park Len, kako stoji, nepomično, sav crven u licu, dok mu žena udara dva dobra šamara, na očigled celog sveta?«

To mrmlja taj glas, koji kroz ovu priču govori.

Da su, međutim, prolaznici mogli razumeti, ono što ta žena u vratima odgovara, brzo bi uvideli, da ti supružnici nisu u svađi, nego da je reč, o kantama, o vodi, o zimi, i ljubavi. Pisci romana znaju sve jezike, pa mogu da kažu, i ono, što stanovnici Mil Hila nisu razumeli.

Stranac je, kad bi stigao pred svoja vrata, u toj zimskoj tišini, spuštao svoje kante, u sneg, da se malo odmori. Da se izduva. Put je bio klizav, a na takvim putevima svaki muškarac, — koji je prešao pedesetu, — mora to da primeti. Počeo bi da mlatara rukama, kao što mornari mlataraju, kad telegrafišu, sa broda na brod, Morzeovim znacima.

Tog večera, na primer, žena mu je doviknula, plačevno, ruski, ovo, što sledi: »Ne mogu više da vas gledam, kako se mučite. Ovo je strašno. Ova zima neće nikad prestati. Nikad se više u Pariz nećemo vratiti. Nikad više izići iz ovog ćumeza. Ja znam da je ovo kraj. Ostavite te proklete kante! Vidim da vam je teško!«

Kao da je zato zastao, da čuje taj glas, da čuje te fraze, koje je bio čuo i pre, čovek se smeje, tiho, pored svojih kanti, raspoložen, veseo, kako ga stanovnici Mil Hila nikad nisu videli.

A odgovara toj ženi kao da detetu govori:

»Šošo! Nije to ništa. Nije to tako teško, kao što vam se čini. Nemojte da vas vide da ste zasuzili. I drugi, kao što vidite, idu po vodu, pa nose, i više, od mene, — po dva-tri ćupa, — a ima ih i sa loncima. Život je uvek bio ovakav, samo mi to nismo znali. Sad znamo. Nesreća nas je sustigla, iznenada. Ima tamo na stanici i starijih od mene, koji dolaze po vodu. Ima i dece. Nije meni ovo teško.«

»Nećete da priznate, pozliće vam!«

Čovek se na to već glasno smeje.

»Zašto da mi pozli, — baš meni? Toliki, ovo veče, u Mil Hilu, nose ove kante, a nose i druge koje su teže. Možete li da zamislite to, na celom svetu? London je pun nosača, a pre je bio još puniji. Setite se one table, preko puta hotela Park Len, u kom smo stanovali, kad smo došli? Nameštena je od strane jednog lorda. Da se nosači mogu stojeći odmoriti. Kao starci, na klupi.«

Zatim, kao da je željan da pokaže, da mu ta uloga nosača, nimalo nije teška, podiže svoje kante i unosi ih u kuću.

BILI SU ŽIVI SAHRANJENI

SNEG JE, IDUĆIH DANA, u sumračju, počeo da veje. Sve se, kad se pogleda iz te kuće, kroz prozor, beli, kao u Rusiji. Bili su živi sahranjeni. Kad bi se, uveče, napili toplog čaja, i najeli hleba, sa margarinom, i ugrejali šake, na toplim šoljama, ležali bi opet u svojim posteljama, kao mrtvi, u mrtvačkim sanducima, — nepomični. Ni njihovi zagrljaji nisu više bili tako česti, kao pre.

BOOK: Roman o Londonu 1
10.76Mb size Format: txt, pdf, ePub
ads

Other books

Remember Me by Mary Higgins Clark
Thirty-One and a Half Regrets by Denise Grover Swank
A Shade of Difference by Allen Drury
Amelia's story by Torrens, D. G